U prethodnom članku pogledali smo znak Adama i Eve. Imali su dva sina koji su se nasilno sukobili. To je priča o prvom ubistvu u ljudskoj istoriji. Ali takođe želimo da naučimo univerzalne principe iz ove priče kako bismo stekli razumevanje iz njihovog Znaka. Pa hajde da čitamo i učimo. (Kliknite ovdje da otvorite prolaze u drugom prozoru).
Kain i Abel (Kabil i Habil): Dva sina sa dvije žrtve
U Tauratu dva sina Adama i Eve zovu se Kajin i Abel. U Kur’anu oni nisu imenovani, ali su u islamskoj tradiciji poznati kao Kabil i Habil. Svaki od njih je prinio žrtvu Allahu, ali je samo Abelova žrtva bila prihvaćena, dok Kainova nije. U svojoj ljubomori Kajin je ubio svog brata, ali nije mogao sakriti sramotu svog zločina od Allaha. Važno pitanje iz ovog izvještaja je zašto je Abelova žrtva prihvaćena, a Kainova nije. Mnogi pretpostavljaju da je to u razlici između dva brata. Ali pažljivo čitanje izvještaja navešće nas na drugačije mišljenje. Taurat pojašnjava da je postojala razlika u prinesenim žrtvama. Kajin je doneo ‘plodove zemlje’ (tj. voće i povrće), dok je Abel doneo ‘debele masti od prvenca svog stada’. To znači da je Abel žrtvovao životinju, poput ovce ili koze, iz svog stada.
Ovdje vidimo paralelu sa znakom Adama. Adam je pokušao da pokrije svoju sramotu lišćem, ali je bila potrebna koža životinje (a samim tim i njena smrt) da bi se efikasno pokrio. Lišće, voće i povrće nemaju krv i stoga nemaju isti život kao ljudi i životinje. Pokrivanje beskrvnog lišća nije bilo dovoljno za Adama, a slično ni žrtvovanje beskrvnog voća i povrća od Kajina nije bilo prihvatljivo. Abelovo žrtvovanje ‘masnih porcija’ značilo je da je krv te životinje bila prolivena i isušena, baš kao i krv životinje koja je prvobitno odjenula Adama i Evu.
Možda ovaj znak možemo sažeti izrazom koji sam naučio kao dječak: ‘Put u pakao je popločan dobrim namjerama’. Čini se da taj izraz pristaje Cainu. Vjerovao je u Allaha i to je pokazao tako što je došao da Mu se klanja žrtvom. Ali Allah nije prihvatio žrtvu i stoga ga nije prihvatio. Ali zašto? Da li je imao loš stav? Ne piše da jeste na početku. Moguće je da je imao čak i najbolje namjere i stavove. Znak Adama, njegovog oca, daje nam trag. Kada je Allah sudio Adamu i Evi, učinio ih je smrtnim. Tako je smrt bila plaćanje za njihov grijeh. A onda im je Allah dao znak – odjeću (kože) od životinje koja je pokrivala njihovu golotinju. Ali to je značilo da je dotična životinja morala umrijeti. Životinja je umrla i krv je isceđena da pokrije sramotu Adama i Eve. I sada su njihovi sinovi donosili žrtve, ali samo bi Abelova žrtva (‘debeli dijelovi iz stada’) zahtijevala smrt i prolivanje i ispuštanje krvi žrtve. ‘Plodovi tla’ nisu mogli umrijeti jer nisu bili ‘živi’ na isti način i nisu imali krv za ispuštanje.
Znak za nas: Prolivanje i ispuštanje krvi
Allah nas ovdje uči. Nije na nama da odlučujemo kako ćemo pristupiti Allahu. On postavlja standard i mi odlučujemo hoćemo li mu se povinovati ili ne. A ovdje je standard da postoji žrtva koja umire, prolijeva i isušuje svoju krv. Možda bih više volio bilo koji drugi zahtjev jer bih ga tada mogao dati iz vlastitih sredstava. Mogu dati vrijeme, energiju, novac, molitve i posvećenost, ali ne i život. Ali to – žrtvovanje krvi – je upravo ono što je Allah zahtijevao. Bilo šta drugo ne bi bilo dovoljno. Bit će zanimljivo vidjeti u narednim proročkim znakovima ako se ovaj obrazac žrtvovanja nastavi.